2. Konkurs: Alijenacija – (3) Goran Kalamiža – Fontanopija

15 min


 

Priča #3

„Baš mi te žao. Ali moram to učiniti. S vremenom ćeš razumjeti. Nadam se.“

Ovo su jedine riječi koje mi je odrpana klošarica rekla prije nego mi je u ruke stavila spomen-broš i gurnula me u fontanu na gradskom trgu. Sljedeće čega se sjećam bila je mlada medicinska sestra zlatnoplave kose koja mi je mjerila temperaturu. Objasnila mi je da su me pronašli u gradskoj fontani. Nitko nije vidio kako sam tamo završio. Iako mi je srce pulsiralo kao traktor u leru, bio sam bez svijesti kada su me dva slučajna prolaznika dovezla u gradsku bolnicu. Probudio sam se s teškom glavoboljom. Međutim, nešto je jako čudno bilo u toj bolnici. Kreveti su imali tanku konstrukciju, prozori su bili loše drvene obrade, a visoki stropovi i lusteri kao da su ispali iz kraja 19. stoljeća. Kroz prozor sam mogao vidjeti oldtimere, kako aute tako i ljude. Ulica nije bila nešto pretjerano prometna, a većina prolaznika je nosila šešir. Ubrzo sam shvatio da sam ja taj koji je ispao, samo ne iz prošlosti već iz budućnosti. Sada mi je bilo jasno zašto sestra nije nosila masku.

Kako ne bih bio pogrešno shvaćen, suzdržano sam je upitao ima li današnje novine, na što mi je odgovorila da se ne smijem umarati, pa čak ni čitati. Napomenula mi je da su mi osobne stvari u ladici ormarića. Otvorio sam je i ugledao spomen-broš u kojem je bila crno-bijela slika upravo ove medicinske sestre. Nisam znao kako da reagiram. Kada je izašla iz sobe, obratio sam se starijem pacijentu koji je ležao do mene da mi kaže koji je datum. Rekao mi je da je dvadesettreći.

„Studenoga?“, upitao sam.

„Da.“, zbunjeno je odgovorio, odmjerio me i rekao mi da bih vjerojatno trebao biti na nekom drugom odjelu.

„Dobro, ali koja je godina?“, nisam više mogao izdržati napetost.

„Ljeto gospodnje je 1899., sinko. I sad si me uvjerio da bi trebao prošetati gore do kata.“, smijao se i kašljao.

Sestra je čula smijeh i kašalj starijeg pacijenta. Kad je došla provjeriti metež, naglo sam ustao iz kreveta i osjetio jaku glavobolju. U bunilu sam se hrvao sa sestrom koja me sada htjela prisilno umiriti sve dok nisam popustio. Dovikivala je u pomoć tehničaru koji je ubrzo došao s pojačanjem. U košulji obrnutog kroja otpratili su me na kat. Psihijatar sa zatamnjenim dioptrijskim naočalama i rukama na guzici zaprimio me i ispitivao banalna ali osnovna, suvisla pitanja.

„Da…, vidite, ovo je klasičan slučaj alkoholne deluzije, ali – za svaki slučaj – zadržat ćemo ga dan-dva na promatranju.“

Koliko god sam se trudio da mu objasnim što se dogodilo – da nisam odavde niti iz ovog vremena, da broš nije moj, niti da znam onu ženu – nije htio ni čuti moje izgovore i samo je potvrdno klimao glavom, kao kad obmanjujete malo dijete kako ćete mu nešto kupiti ili da ćete ga negdje voditi, a to se nikada neće dogoditi. Zahvaljujući mojoj upornosti, nisu više znali što bi sa mnom. S odjela psihijatrije u bolnici u Linzu istog dana su me strpali u vlak za azil smješten u podnožju Alpa. Upućen u moj slučaj, upravitelj Hugo von Helmholtz, za kojeg sam vjerovao da je osim problema s kilogramima imao i psihičkih problema, odmah je došao do moje sobe i još me više maltretirao nego psihijatar. Postavio mi je dva pitanja: koji je današnji datum i od kuda sam došao. Naravno da sam znao datum, ali sam fulao godinu. Bio je 23. studenoga 1899., a ne 2020. Neobičnu odjeću, sat i broš nikako nisam mogao objasniti. Upravitelj se smijao kada sam tvrdio da žena sa slike liči na medicinsku sestru iz Linza. Na nesreću, mobitel mi je vjerojatno ispao u fontani. Da su i njega pronašli, možda bi mi čak i povjerovali da sam daleko ispred njihova vremena.

Budući da me potpuno savladala histerija i paranoja, mahao sam rukama i imao nekoherentan govor, pa se doista činilo da mi nisu sve daske na broju. Namrgođeni upravitelj zaprijetio mi je kantom ledene vode ukoliko ne počnem govoriti istinu. Kada nekome kažete da vas je neka klošarica gurnula u fontanu i da ste tako putovali kroz vrijeme ekvivalent je izgovoru da vam je pas pojeo zadaću. Moguće je, ali vrlo malo vjerojatno. Prestao sam brojati koliko su puta na meni proveli „terapiju“ ledenom vodom pod izuzetno jakim halogenim žaruljama. Svaki put kad bi me vratili u sobu, dočekale bi me dnevne novine. Datumi su se samo redali. Nakon nekog vremena već sam otupio na ovu hladnoću, reflektore i vrijeđanja od strane upravitelja i osoblja. Ta upornost me koštala, jer su me ubrzo smjestili na poseban odjel psihopatologije s pacijentima koji su imali izrazito teške poremećaje zbog kojih nisu mogli samostalno funkcionirati. Zarobljen u ovakvim uvjetima bio sam bespomoćan. Počeo sam razmišljati da se nikada neću izvući iz ove noćne more. Neprestano sam razmišljao o klošarici koja me gurnula u fontanu. Ona je bila moja prva misao kada sam se probudio, zadnja prije nego sam zaspao, a često bih je viđao u snu kako kruži oko fontane u kojoj nepomično ležim. Kada sam malo bolje razmislio, u licu je bila jako slična zlatokosoj medicinskoj sestri koja mi je mjerila temperaturu, ali i djevojci sa slike u spomen-brošu. Nikako ih nisam mogao povezati, niti međusobno niti sa sobom, jer sam bio uvjeren da ih nikada prije nisam vidio.

Sve je ovo bilo previše za mene. Čovjek nakon nekog vremena, barem u ovakvim bezizlaznim situacijama, počinje odustajati. Plamen moje nade sve se više stišavao. Neka misle da sam lud – razmišljao sam – ionako ne prihvaćaju moju istinu. Nemam dokaza. Nemam svjedoka. Imam samo svoj 2-sa-2 kutak.

 

II.

 

Nakon devedesetsedam dana došao je dan obračuna. Znao sam da nikada neću uvjeriti osoblje kako sam završio u njihovom vremenu. Isplatilo se bilježiti svaki milimetar ove korumpirane, stravične ustanove, svaku pauzu i promjenu smjene, svakog čuvara i sve njihove navike, tikove i pokrete. Sada imam plan. Koliko god imali čuvara, nikad neće biti spremni za akciju kao ja. Osiguranje je ovdje previše opušteno. A kako i ne bi bilo, s obzirom na njihovu malu nadnicu. Mom obitavanju ovdje došao je kraj.

„Wolframe, dobro jutro.“, s podsmjehom me pozdravio pretili upravitelj koji je došao u pratnji medicinskog tehničara Tobiasa i jednog čuvara te nastavio, „Kako smo danas? Vani je baš lijepo, pravi jesenski dan sa zubatim suncem. Nisi bio vani danas?“

Stajao sam pred njim i šutio kao mumija dok se on histerično smijao kao hijena.

„Wolfi, Wolfi… kad bih te po devedesetsedmi put pitao koji je danas datum, što bi mi rekao?“

„Rekao bih vam da je danas 29. veljače 1900.“

„Bravo. A kad bih ti ponovno postavio pitanje koje je uvijek slijedilo nakon ovog s datumom, kako bi onda odgovorio?“

Šutio sam kratko vrijeme i odlučio uzburkati vodu. Zažmirio sam i započeo monolog o relativnosti vremena, o uzročno posljedičnoj sponi, te o postojanju pravog trenutka, kada se vrijeme i prostor sinkroniziraju. Znao sam da će ga ovakvo filozofiranje izbaciti iz takta i dodatno naživcirati. Iz ruke čuvara zgrabio je pendrek i opalio njime po željeznim vratima koja su imala mali prozorčić i vratašca za pladanj s hranom, čime je dao znak podređenom čuvaru da ih otključa. Ispod pazuha je izvukao današnje novine i bacio ih na mene. Tobias je zapanjeno gledao i bilježio svoja opažanja. Odmaknuo sam se unazad dok me bijesni upravitelj prisilno gurao prema zidu. Kada se čuvar primio za trbuh i izustio „Hugo!“ jer mu je laksativ, kojeg mu je Tobias ranije ulio u čaj počeo djelovati, von Helmholtz se okrenuo i rekao mu da ode. Tobias se došuljao upravitelju i ubrizgao mu ekstra jaki sedativ u vrat, nakon čega se srušio kao stoljetni hrast.

„Idemo. Čuvar će se vratiti za desetak minuta. Moramo biti brzi.“

Tobijeve riječi odjekivale su u mojim ušima kao što će Fenderov reverb-tank raditi u glazbi iz ’60-ih. Bio sam 99% siguran da ćemo uspjeti izvesti ovo. Bilo je mnogo ključnih faktora koji su se morali posložiti kao puzzle. Ali vratit ću se malo unazad.

 

***

 

Tobias… Tobias je mladi medicinski tehničar koji je počeo raditi u ovom psihijatrijskom azilu u isto vrijeme kada je Anika, njegova zaručnica, medicinska sestra, djevojka sa slike iz spomen-broša, koja je sada bila u trećem mjesecu trudnoće, počela raditi u bolnici u Linzu. Na radnoj terapiji i u grupama na kojima sam morao sudjelovati, sprijateljio sam se s Tobiasom. Jednom prilikom, dok smo igrali šah u sali za rekreaciju, pričao mi je o svojim planovima za ženidbu, ali i o rizičnoj trudnoći svoje buduće supruge. Kada mi je pokazao njenu sliku, u šoku i nevjerici sam skočio iz stolice i zbog udarca koljenom o stol srušio figurice. Pokazao sam mu broš i tako je Tobias postao prva osoba koja mi je zaista počela vjerovati. Razgovarao je s Anikom o tome kada mu je došla u posjet u azil i tada mu je ispričala nedavni neobični susret s nepoznatom ženom. Djelovala joj je poznato, ali nije je nigdje mogla smjestiti u svom sjećanju. Pretpostavljala je da je to bila samo još jedna pacijentica. Mlada žena, u svojim ranim tridesetima, koja je izgledala zapušteno, primila ju je za ruku i rekla joj da, ako želi spasiti malog Wolframa, mora s ocem djeteta pronaći izvor života i zakoračiti u njega točno u podne na prijestupni dan. U protivnom će se početi događati kaotične stvari. Zaprepaštena saznanjem da je ova bolesna žena pogodila potencijalno ime Anikinog nerođenog djeteta – ako bi bilo muško – ipak se nije htjela obazirati na njene riječi, bez obzira na to što je bila pomalo praznovjerna. Tobias nije prepoznao tu ženu, barem ne po opisu. Dan kasnije, Anika je počela krvariti. Sljedećeg dana Tobias mi je ispričao što se dogodilo, u što sam ga jedva uspio uvjeriti kada sam primijetio da se ponašao suzdržano i pomalo odsutno.

Nezamisliv je i neopisiv bio teror koji je jezovito prošao kroz mene zbog činjenice da su u mojoj obitelji muški preci nosili ime Wolfram. Moj otac i moj djed, njegov otac i njegov djed – moj prapradjed – svi su nazvani Wolfram. Imena praprabake nisam se sjećao, niti imena njihovih roditelja, ali sam vjeovao u mogućnost da bi roditelji mog prapradjeda mogli biti Anika i Tobias. Kada sam mu to ispričao, Tobias nije mogao vjerovati. Anika je priželjkivala sina, baš kao i on. Napravili su kompromis u vezi imena; ako dobiju djevojčicu, nazvat će je Liana. Ako im se ispuni želja i Anika rodi dječačića, nadjenut će mu ime Wolfram. Činjenica, da je sumanuta žena nagovijestila kako Anika nosi muško dijete, istog imena kao i moji preci, nije bila slučajnost. Nas troje, ili četvero, povezani smo nevidljivim koncima. Upravlja li njima mentalno oštećena osoba ili ne, vrijeme će pokazati.

S obzirom na događaj koji je preokrenuo moj život – pad u fontanu – nisam mogao zanemariti mogućnost da je Anikina shizofrena sugovornica mislila upravo na to. Izvor života. Jedino što mi je palo na pamet kao sinonim za taj pojam jest voda. Tobias i ja počeli smo kovati plan. Inzistirao sam da me povedu sa sobom. Ako fontana i nema veze sa mnom, zanima me što će se dogoditi s njih dvoje. Odnosno, troje. Pomno smo razradili proceduru koja je u teoriji bila izvediva, ukoliko bi se posložile neke stvari. Potrudili smo se i mislili na sve. Čak i na preferencije toplih napitaka pojedinih čuvara. Samo smo čekali da se neke smjene poklope. Sve ostalo bilo je na nama. Sedativ – spreman. Laksativ – spreman. Sendviči za vlak u 7:15 za Linz – spremni.

 

***

 

Tobias i ja koračali smo dugim hodnikom dok su nas pogledi drugih pacijenata zapanjeno slijedili a, oni pribraniji, zahtijevali i dobacivali da povedemo i njih. Vrijeme je bilo od iznimne važnosti. Saginjući se, došuljali smo se do zadnje barijere – vrata koja su vodila u predvorje gdje se nalazio prijam. Čuvar, koji se još nije vratio s toaleta, ostavio je otvorena vrata. Tko bi uopće stigao zatvoriti i zaključati vrata u toj nuždi. Otišli smo u svlačionicu i preodjenuli se u odore čuvara. Znali smo da je vrijeme vizite i da trenutno na ovim hodnicima i u predvorju neće biti nikoga, osim lokalnog dobavljača svježeg povrća koji je jednom tjedno dovozio nove zalihe u dvorište azila. Izašli smo van i stali ispred njega, čekajući njegovu reakciju. Klimnuo je glavom i podignuo kašetu s krumpirom. Zaputio se prema azilu, ne osvrnuvši se. U drvenoj kućici kraj ograde, na jedinom ulazu u dvorište azila bila su dvojica čuvara, nama okrenutih leđa. Ležerno smo prošetali do suprotne, stražnje strane, kao da smo u patroli. Sanduci, koje je dan prije Tobias namjestio u blizini zapadnog zida, naslagali smo jednog na drugi kako bismo mogli preskočiti željeznu šiljastu ogradu. Popevši se, u isto vrijeme smo skočili preko i dočekali se na dječjem madracu kojeg je Anika večer prije dovukla s obližnjeg divljeg otpada. Preostalo je samo da nam se među gustim drvećem izgubi trag i da napokon sjednemo na parni vlak za Linz.

 

III.

 

Anika nam je već čuvala mjesta. Nakon što smo se presvukli u civilnu odjeću, iz slobodnog kupea na kraju zadnjeg vagona promatrali smo ljude na kolodvoru. Svi smo nervozno šutjeli. Krajolik se uskoro počeo micati uz ritmičke zvukove parne lokomotive, i tada nam je prišao kondukter, koji se ukrcao u zadnjem vagonu. Napomenuo nam je da će vlak kasniti na odredište zbog radova na jednom planinskom mostu.

„Koliko će kasniti?“, upitao sam.

„Barem 2-3 sata. Zbog toga smo prikvačili vagon-restoran pa se možete okrijepiti.“

„Ne razumijete, ja… MI moramo stići u Linz prije podneva!“

„Meni je jako žao, ali preopasno je da se vlak s ovoliko puno vagona proveze tako nestabilnim mostom. Radovi su završeni, ali moraju se provesti sve sigurnosne provjere, a to može potrajati.“

Na izlazu iz kupea, kondukter je slegnuo ramenima i zaželio nam ugodnu vožnju.

Nismo si mogli priuštiti toliko čekati. Glava me u tom trenu ponovno počela rasturati. Primijetio sam da, svaki put kad bi se dogodila neka prepreka, samo me nešto presjeklo u glavi. Kad bih uklonio ili nadišao problem, popustilo je. Ali uvijek je bila prisutna neka niska razina glavobolje, i to još od prvog dana kada sam došao k svijesti. Kako god, ovaj vlak je morao prijeći most. Kad kažem vlak, mislim na lokomotivu. Kada smo zbrojili glave i odlučili oteti parnjaču, osjetio sam kako je bol postepeno počela čeznuti. Tada sam znao da smo na pravim tračnicama.

Gledajući od zadnjeg vagona, kompoziciju od pet putničkih, jednog restorana i dvije cisterne s mlijekom vukla je predivna crna metalna zvijer od dvanaest metara. Odmah iza nje bio je kraći vagon s cjepanicama. Nestrpljivo smo čekali da se zaustavimo. Kondukter se ustao sa šanka i krenuo obavještavati putnike da se vlak približava primoranom odmorištu. Zaustavio se u zavoju koji je skretao udesno neposredno prije mosta. Improvizirano pristanište s desne strane izgledalo je kao novi, još nedovršeni drveni peron s pogledom na drugu planinu i u podnožju ogromnu provaliju. Nasumični raščupani grmovi smeđili su se mjestimično po neravnomjernim klisurama i tresli na hladnom vjetru. Iako je bio sunčan dan, putnici su se ubrzo vratili u vagone jer je bilo prehladno na ovoj nadmorskoj visini u ovo doba godine. Na drugoj strani bila je strmina koja se uspinjala toliko u vis da se jedva vidio vrh prekriven snježnom kapom.

Premjestili smo se u vagon-restoran. Ubrzo su naišli čađavi strojovođa i njegov mladi šegrt te zasjeli za kraći dio šanka, na što se elita među putnicima našla uvrijeđenom. Dok su Anika i Tobias ležerno srkali kavu, ja sam se iskrao van na hladno sunce i pravio se kako se divim mašineriji i ogromnim kotačima lokomotive. Kada su i zadnji klinci ušli u vlak ugrijati ruke kraj peći blizu šanka, sagnuo sam se ispod spoja vagona s drvima i prve cisterne. Promotrio sam mehanizam i okrenuo polugu koja je otkvačila dva ključna vagona.

Strojovođa je rekao da, nakon što popije čaj, ide do lokomotive provjeriti pritisak u kotlu. S obzirom na to da su budući roditelji malog Wolfija cijelo vrijeme promatrali strojovođu i šegrta,  Anika je odlučila izaći van i upozoriti me. Tobias bi za to vrijeme napravio distrakciju i zadržao ih ako bi slučajno krenuli prema lokomotivi. Prije nego je Anika stigla do mene, odložio sam Priručnik za šegrte strojovođe kojeg sam letimično prelistao i obavio potrebne kontrolne radnje prije samog pokretanja. Izašao sam van i otrčao stotinjak metara u zavoj kako bih vidio u kojoj su fazi radnici na mostu. Iza kamene formacije promatrao sam što se događa na mostu i tada sam osjetio nalet glavobolje, ovog puta jače nego prije. Pred kraj mosta, na tračnicama je bio vagon s drvenim trupcima i dijelovima željezne konstrukcije. Mogao sam očajavati i odustati od svega, mogao sam reći Aniki i Tobiasu da ne možemo ništa učiniti, mogao sam ostati ovdje i ne mrdnuti prstom. I što bi se dogodilo? To nisam htio saznati. Htio sam saznati što bi se dogodilo kad bi danas, 29. veljače 1900. stigli u Linz, na gradski trg i točno u podne zakoračili u fontanu.

“Hej! Ovaj…, sve je u redu.”, rekao sam Aniki koja je krenula u potragu za mnom kada me nije našla u kabini lokomotive.

“Vidjela sam da si otkvačio vagone. Što čekamo?”

“Ništa. Idem po Tobiasa i možemo krenuti…”, nesigurno sam rekao.

“Što je bilo?“

“Ništa. Stvarno.”

“Ne bih rekla.”

Protrčala je kraj mene i uzdahnula kad je u daljini vidjela barikadu od vagona na tračnicama. Okrenula se pokrivši svoja usta rukama i snuždeno me pogledala. Rekao sam joj da nemamo izbora i da ćemo morati odgurati taj vagon. Krenuli smo po Tobiasa kada smo ga ugledali kraj lokomotive kako trči prema nama.

“Idu!”, vikao je zadihano, “Pali pilu!”

Uskočili smo u lokomotivu i ja sam započeo proceduru otpuštanjem kočnica. Tobias se popeo na vagon s cjepanicama kako bi eventualno gađao strojovođu i šegrta ako bi nas dostigli. Parnjača je pustila bijeli dim a ja si nisam mogao pomoći pa sam zasvirao prepoznatljivom zviždaljkom ovog parnog stroja. Strojovođa i šegrt primili su se za kape i potrčali za nama. Nikad nisam vidio sporije pokretanje od pokretanja parnjače. Naravno da su nas dostigli i popeli se na kratke ljestve lokomotive. I naravno da ih je Tobias skinuo kao pokretne patke na sajmu, samo što ovog puta nije dobio nikakvu nagradu. Još.

Došli smo iza zavoja i lokomotiva je već polako dobila na brzini. Radnici na mostu su skamenjeno gledali i mahali da stanemo. Još više sam ubrzavao i nagario parnjaču da reži i uplaši svakog tko joj stane na put. Kotao je već bio pakleno vruć, toliko da bez rukavica nismo mogli primiti za vratašca. Čađ od ugljena i izgorenog drva na našim licima sada su bile borbene boje koje su se u kombinaciji sa znojem rosile i razmazale po našim licima. Neustrašivo smo pogurali teretni vagon ispred sebe, a dio tereta se iskipao od siline udarca i srušio s visokog mosta u provaliju. Budući da smo uspjeli proći cijeli most, radnici su očito kvalitetno obavili svoj posao. Jedino mi je bilo žao što smo srušili dio neosigurane drvenarije koja se podigla od vibracija prolaska lokomotive. Nismo usporavali ni u zavojima ni u prijevojima. Štoviše, kad smo dostigli gotovo maksimalnu brzinu, šiljasti branik na lokomotivi izgurao je teretni vagon s tračnica u jednoj oštrijoj serpentini. Prizor našeg dolaska na kolodvor u Linzu bio je poprilično neobičan jer nitko nije očekivao lokomotivu bez vagona, osim onog s drvima.

 

IV.

 

Sat na kolodvoru pokazivao je trinaest minuta do podneva, stoga smo ubrzali korak. U ovom kratkom, preostalom vremenu, nisam osjećao glavobolju. Čak i ona minimalna razina nije se osjetila. U mojim mislima prevladavalo je uzbuđenje, s prstohvatom pomirenja i razrješenja. Anika je bila puno više zabrinuta u odnosu na Tobiasa i mene. Nitko od nas troje nije mogao pretpostaviti što će se dogoditi kada stignemo do fontane. Duboko sam se nadao da ću se vratiti na svoj vremenski pravac i nastaviti svojim životom. Nadao sam se da će Tobias i Anika ostati ovdje i sada, u svom vremenu. Najviše od svega nadao sam se da moj dolazak ovdje nije promijenio tijek povijesti i događaje koji su prethodili mom padu u fontanu.

Jato golubova motalo se pod nogama prolaznika na trgu. Fontana je tiho žuborila dok je sunce svojim niskim zrakama blještilo direktno u prozore obližnje kavane i izloge dućana s robom. Iz jednog od njih izašla je predivna zlatokosa dama u bijeloj uskoj haljini. Na glavi je imala bijeli bonet kojeg je krasila crvena ruža. U isto vrijeme, iz kavane su izašla dva gospodski obučena muškarca kojima su lica bila zadimljena zbog oblaka dima kojeg su stvarale njihove lule. Kada se iz crkvenog tornja začula zvonjava koja je označila podne, počeli su nam se približavati. Oči su mi bježale s lijeva na desno i obrnuto, kada sam shvatio da više ne vidim svoje pretke. Nestali su. Nema ih. Unazad sam zakoračio u fontanu kada su dama i dva muškarca bili par koraka od mene. Netko me počeo zvati imenom. Okretao sam se i gledao po trgu ali nitko se nije ni obazirao na ovo što se događa. Kroz magloviti, zamućeni vid i odjekivanje glasova u mojoj glavi, shvatio sam da je ispred mene stajala medicinska sestra s bijelom kapom na kojoj je bio crveni križ. Iza nje su bila dva čuvara koji su u ruci držali petrolejske svjetiljke.

„Anika? Gdje je Tobias?“, zaprepašteno sam upitao.

„Ja se ne zovem Anika. Tko je Tobias?“, odgovorila je sestra.

„Moj pra…“, zastao sam predomislivši se i postavio protupitanje, „Kako sam došao ovdje?“

Stajao sam u fontani usred dvorišta azila gdje su mi objasnili kako sam halucinirao i urlikao hodnicima netom prije ponoći. Vremenski, prošlo je tek nekoliko sati otkada su me prebacili iz bolnice u azil. Još je uvijek bio 23. studenoga 1899. Izrazito jaki psihoaktivni lijekovi poremetili su mi percepciju vremena i prostora, kao i shvaćanje svijeta oko sebe. Sada, kada sam koliko-toliko došao k sebi, jedva sam bio u stanju raspoznati lica. Sve je bilo mutno i nepoznato. Zastrašujućim mislima pridružili su mi se naleti slika stare parnjače i nedovršenog mosta. Izmoren i mamuran, nisam mogao procesirati i raspoznati što se sve dogodilo a što nije, što je od toga bilo realno a što fiktivno. Polako su me odveli do moje sobe, na čijem su podu još uvijek ležale novine. Datum je stvarno bio onaj – kako mi se činilo – od prije 97 dana. Ali ja nisam bio onaj za kojeg su mislili da jesam. Ne. Nikako.

 

V.

„I što da ti sad kažem. Opet će to napraviti. Može nastaviti s terapijom B1-vitaminom ali male su šanse da se oporavi.“, govorila je starija medicinska sestra mlađoj dok su sjedile za stolom i pušile u čajnoj kuhinji azila.

„Od Korsakovljeva sindroma?“

„Da. Lika su našli u podrumu taverne. Zamisli, spavao je dolje. Napravio si je ležaj i spavao između bačva vina. Cugao je dan i noć, pretpostavljaju nekoliko mjeseci.“

„Koji lik. A izgleda samo par godina stariji od mene.“, rekla je mlađa.

„Wolfram se bavio strujom. Mislim da su rekli da je bio nekakav mladi izumitelj. Vjerojatno je zato i skrenuo. Alkohol mu je samo bio katalizator. On će – u svojoj glavi – i dalje živjeti u 2020. godini, godini pandemije zbog nekakvog globalnog virusa, desocijalizacije društva i preispitivanja autoriteta. Ne bih mu htjela biti u koži.“

„Pa što? Nadrogiranom će mu sigurno biti lakše nego nama u ovoj ludari.“

„U tome je stvar – neće mu biti lakše. Tek je pola dana ovdje a već je napao upravitelja, pričao s dvoje nepoznatih pacijenata kao da su mu rodbina i glumio da vozi vlak, lica premazanog blatom. Ne sjeća se pravih događaja pa izmišlja iz mašte neke svoje.“

„Jadan čovjek…“

„Vidiš što alkohol radi.“

„Eh, ti se javljaš.“, promrmljala je mlađahna sestra.

„Kad te dohvatim! Bolje idi u obilazak, ti si sad na redu. Probudi me oko 2.“

Mlada plavokosa medicinska sestra obilazila je sobe i pazila da ne probudi pacijente. Kada se približavala Wolframovoj sobi, čula ga je kako se svađa s pacijentom koji je ležao na krevetu do njegova. Wolfram ga je optužio da mu je pojeo desert, što je ovaj negirao. Toliko se uzurpirao da je sestra morala pozvati čuvara. Svezao mu je ruke i noge za krevet, dok je ona iz džepa izvadila injekciju s blagim sedativom.

„Baš mi te žao. Ali moram to učiniti. S vremenom ćeš razumjeti. Nadam se.“

 

Prvu priču iz konkursa broj 2, Lazara Vukovića – Pacijent broj 312, možete pročitati OVDE.

Drugu priču iz konkursa broj 2, Jelene Hrvoj – Retrospektiva, možete pročitati OVDE.


Podelite sa prijateljima!

Famine

0 Komentara

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Komentari

komentari

Powered by Facebook Comments

Translate »