2. Konkurs: Alijenacija – (2) Jelena Hrvoj – Retrospekiva

12 min


Priča #2

Promatram ga kako s rukama na stražnjici, onako prkosno i ponosno gleda kroz vremenom uprljan prozor. „Vjerujete li u Boga,“ letimice baci pogled na papir koji je donio sa sobom i ostavio tako odložen povrh komode, ne bi li mi se sjetio imena.  „Lenora?“

Proučavam tren tamne novine, tren liječnika odjevenog u bijelu kutu. Bijelu koja je jednaka onima danas i onima kakve su nekad bile. Razmišljam. Procjenjujem. „Kakvo bogohulno pitanje, doktore.“ Odgovaram iako odavno ne vjerujem u išta, čak ni u svoj razum.

Sve oko nas smrdi na starost. Specifičan je to miris koji se upija duboko u zidove i ostaje dugo, dugo nakon provjetravanja. Naš trenutak tišine prekida nekoliko kapljica koje pod naletom vjetra udaraju u prozor i jedan mučan jauk tamo negdje na dnu hodnika.

„Kako želite, Lenora. Kako vi že-li-te.“ Zalomio je posljednju riječ na slogove, davši joj time dodatno značenje. „Prije ili kasnije uvidjet ćete istinu.“

„Doktore?“ moje se oči ne odvajaju od onoga što stoji utisnuto na novinskome papiru. 23.11.1899. Ne trepćem samo kako bi se te proklete brojke urezale u moje sjećanje.

„Molim?“

„Koliko sam dugo ovdje?“

On ponovno pogleda papir koji je sada čvrsto držao u rukama. „Punih deset dana, Lenora. Zašto?“

„Tek tako.“ Naglo odgovaram i umirujem glas. Uvukli su mi se već u misli i kosti. Prokleti krvnici, pomišljam. „Tek tako, doktore. Čovjek lako izgubi nit vremena.“

Spodoba u bijeloj kuti ne odgovara. Tek me promatra ispod okruglih, sitnih naočala prije no što za sobom zatvara vrata i ostavlja me da se ponovno koprcam u samici.

Vrištala bi, ali glasnice su mi iznemogle. Lupala bi o zid, ali mišići me peku od ledene vode i propuha. Umjesto toga, moje tijelo potraži utjehu na prljavo bijeloj plahti položenoj preko tvrdih dasaka. Hladno je. Prehladno čak i za Studeni. Uz tu misao i prigušene jauke napokon tonem u san.

……………………………

„…osamnaest, devetnaest, dvadeset! Tko se nije skrio, magarac je bio!“ dječji glas odjeknuo je dvorištem. Okrenula se oko svoje osi i malenim smeđim očima pretražila ovlaš grmlje, debla i hrpu naslaganih drva za ogrjev. Sve su to bila savršena mjesta na kojima su se mogli sakriti.

Nije marila za blato koje joj je sezalo gotovo do iznad gležnjeva i povlačilo joj mala bosa stopala svojim vakuumom. Nije ni marila za svoju žutu kabanicu kojoj je na ramenu poderala rupu i kroz koji je sada kiša natapala njezinu haljinicu boje ciklama. Ono za što je marila bila je njezina malena ruka koja se nije htjela pomaknuti s kore stare trešnje. To je bila njezina baza. Ona koju je morala čuvati. Ona za koju je u tome trenu bila spremna platiti životom.

„Gdje steeee?“ vrisnula je dok se njezin glas lomio između debelih kišnih kapi koje su udarale o lim kokošinjca. „Ja krećeeeem.“

„Lenora!“ dubok glas sledio joj je misli. Paralizirao ih. „Što radiš?!“

„Igramo se skrivača, tata.“

Promatrala je tak kako se njegova robusna pojava brzo kreće kroz blato i šljunak. A tada je osjetila resku bol posred lica, praćenu zujanjem u ušima i omaglicom.

Iako nije bilo prvi puta da podiže ruku na nju, ovoga je puta bilo nekako drugačije. Osjećala je hladnoću blata na stražnjici i pulsirajuću bol u desnoj ruci dok se vrijeme oko nje prelamalo u fragmentima. Jasno je vidjela kako otvara usta i pokazuje požutjele zube. Vidjela je i debelu batinu koja ju je po drugi puta udarila po podlaktici. A tada je sve na tren nestalo. I on, i kiša, pa čak i kokošinjac i drva. Ono što je ostalo bila je tek mlada trešnja. Promatrala je svojim mladim očima svijet u kojem se zatekla. Neki drugačiji. Bez njega. Ali jednako brzo kako je otišla, tako se i vratila. Tamo k njemu i batini. Kiši i blatu. Boli i zujanju u ušima.

…………………

„Ne!“ naglo sam se uspravila, osjećajući još miris blata u nosnicama. Dopratio me iz sna. Pogledala sam ruku i zagledala se u debeo ožiljak. Sjećanje me pronašlo i ovdje, između hladnih, bijelih zidova bolnice. Je li ova regresija imala dublje značenje?

Ustajem s tvrdog kreveta i ravnam leđa. Jasno je da nisu navikla na ovakvu tvrdu podlogu pa ih osluškujem dok kralješci krckaju u polumraku. U tom se trenu prisjećam svojih mučitelja, a zvuk mojih leđa djeluje bučno poput eksplozije. Ipak ne dolaze. Konstatiram to nakon nekoliko sekunda nepomičnosti.

„Gdje si zapela, glupačo?“ šapćem samoj sebi. Korim se kao toliko puta prije i dok prilazim prozoru, kroz glavu mi prolaze sve moguće opcije oslobođenja. Tužno je što je najizglednija ona da glođem kroz debele metalne rešetke poput kakva štakora.

Svijet se vani sporo gasio dok je sunce nestajalo s obzora. Provirujem i promatram blatom ispunjenu cestu i obzor ispunjen siluetama drveća. I tek tada shvaćam kako nisam zapalila cigaretu predugo. Moj se kašalj razlije prostorom u kakofoniji, samo kako bi nestao niz hodnik i primamio jauke neke druge zarobljene duše.

Vrata sobe naglo se otvaraju, a moje tijelo reagira propisno. Već ga prepoznajem. Njega. Svog tamničara. Prepoznajem ćelavu glavu i nekoliko busena tamne kose koja mu još okružuje uši. Prepoznajem i široka leđa, kao i prevelike, majmunolike ruke prekrivene dlakama.

„Jesi li se urazumila?“ upita me dok moje ruke bjesomučno traže podršku hladnog zida. Da sam mogla, ovog bi se trena stopila s njim.

Šutim. Nakon toliko dana zaključujem kako je to možda pametnije. Uskoro uviđam da nije. Približio mi se poput morskog vala. Ovio je svoje mesnate prste oko mog lica. Osjećam kako mi unutrašnjost lica popušta pod čvrstom strukturom zubi, a krv ispušta svoju metalnu slatkoću. Tek toliko da saznam da sam još živa.

„Upitao sam te nešto. Jesi li se urazumila? Koja je godina?“

Laži. Laži, budalo. Korim se u mislima, ali laž je nešto što je odavno izbijeno iz mog bića čvrstim kolcem i teškom rukom. Silom izvlačim lice iz njegova stiska i udaram zatiljkom u čvrst zid.

„Ne znam.“

Gotovo nepostojeće, tanke usne razviju se preko lica mog mučitelja pokazujući red trulih zubi. „Pokušaj ponovno.“

„Dvije tisuće i dvadeseta.“ Zarežim mu u lice i zasipam ga pljuvačkom. „Dvije prokleto tisuće i dvadeseta! Nećete mi učiniti ludom, ma koliko se trudili!“

Sva težina njegove ruke proizvede prasak posred moga lica, pa nestane u trbušnoj šupljini. Svijet oko mene iznenada se gubi. Nemam zraka i to je trenutno jedino što me brine. Više i od činjenice da me on odiže s poda. Više od činjenice da me ponovno veže u invalidska kolica.

Dok me vozi kroz mračan hodnik, saginje se i šapće mi na uho, „Danas smo za tebe pripremili nešto malo jače. Popusti ćeš, golubice, kad-tad.“

Napokon dišem kad dolazimo u napola rasvijetljenu sobu. Smrad fekalija, urina, petroleja i ustajale krvi je sveprisutan. Kroz zamagljene oči i razbarušenu kosu koja mi pada preko lica uspijem ugledati dvije bijele prikaze kako stoje svaka s jedne strane kreveta. Muškarac i žena. Liječnik i posramljena sestra pognute glave. Prepoznajem muškarca tek kad progovara.

„Nema promjene?“ izgovara dok u rukama prevrće nešto sjajno, na prvi pogled metalno.

„Nema, gospodine.“

Omaglica i glad ne dozvoljavaju mi da se pobunim. Još u ustima osjećam okus žilave pogače i želučane kiseline koja se podigla nakon udarca. Podižu me na krevet i poliježu. Nježno i oprezno. Radnja je to koja mi daje privid brige. No uskoro se oko mojih gležnjeva i zglobova zateže remenje. Sestra mi miluje kosu dok se moje tijelo, razapeta poput Krista, priprema na novu navalu sadizma maskiranog ispod krinke liječenja.

„Pomoći će ti, dušo, ne brini.“ Sestra me gleda u oči i blago se smije dok mi briše čelo prljavom krpom natopljenom hladnom vodom. Vjerujem joj i istovremeno ne vjerujem. A tad se na mojoj ruci zaustavlja nešto oštro i zareza kožu. Točno u pregibu. Hladi i žari istovremeno tren prije no što osjećam kako se niz ruku slijeva topla krv i cijedi u posudicu. Znam da je metalna jer se odaje onim specifičnim zvukom kakav samo metal ima u dodiru s tekućinom.

„Hej!“ vrisnem i pomaknem se, a krv iz moje ruke poteče još jače.

„Smiri ju.“

Teška se ruka zaustavlja na mojim ustima i nosu, a njegovi truli zubi sad nadomještaju sestrine blage oči. Guši me. Srce počinje tuči jače dok se zvuk krvi ubrzava, pa nestaje iza omaglice i nesvijesti. Posljednje što čujem njezine su riječi, „Samo još malo, dušo. Samo još malo krvi ćemo ti još pustiti i odmah će biti lakše.“

………………..

„Dva.“ Podigla je dva prsta, no ruka joj je pala natrag na šank kao da je odsječena. Iza zamagljena pogleda njezine su se misli napokon izgubile u alkoholnoj omaglici. Sva ta krivnja, razočaranje životom i ljudima plivali su pored kockice leda u obliku ispijenog gorkog pelina.

„Nije li dosta?“ konobar upita kad je položio novu čašu ispred nje i obrisao ono što je prolila.

Na njemu je bilo da toči, ne da moralizira. Ali, na sreću ili žalost, poznavali su se već nekoliko mjeseci i to mu je u jednu ruku davalo za pravo pokazivati brigu. Iako u ovom trenu nije mogla razlučiti brine li o njoj ili o birtiji koju je u dva navrata demolirala nakon što je prešla razumnu granicu opijanja.

„Još…“ ponovno je podigla dva prsta i naiskap popila resku žesticu. Ova je noć bila njezino dno. Tamo, između gustog oblaka dima cigareta, vulgarnog prepucavanja, dva biljarska stola i smrada pisoara, Lenora je odlučila otpustiti posljednju nit razuma i predati se sudbini u ruke.

U džepu je imala posljednjih sto kuna i prazan privjesak za ključ u obliku malog, olinjalog medvjeda. Ono što je još do prije nekoliko sati visjelo s druge strane privjeska, natjeralo ju je u ovu smrdljivu rupu, a istovremeno je ova smrdljiva rupa bila razlog gubitka onoga što se nalazilo s druge strane privjeska. Šugav paradoks. Pomislila je kad je tek zakoračila u birtiju.

„Lenora,“ konobar pred nju postavi novu čašu, ovoga puta s pelinom razrijeđenim vodom. Njoj će sada ionako biti svejedno. „idi kući.“

„Ne!“

„Zašto? Suprug će te opet tražiti. Želiš li da se opet potučete?“

„Ne.“ Glava joj klone, a suze se stanu kotrljati niz lice. „Nemam ja supruga. Ne više.“

Gurnula je ruku u džep jakne i izvadila novčanicu koju je uz prasak zalijepila na šank. Dok je vadila novčanicu, nije ni primijetila da se maleni medvjed skotrljao na tlo i ostao pored zgaženih opušaka gdje mu je i mjesto.

Svota koji je stavila na šank nije bila dovoljna da pokrije trošak onoga što je već do tog trena popila. Konobar uzdahne, pospremi novčanicu u blagajnu i natoči joj razrijeđeni pelin na svoj račun. On će kasnije u bocu naliti vode kako šef ne bi primijetio gubitak, a ona će potražiti velikodušnost kod muškaraca koji su se okupili oko biljarskog stola.

Po završetku večeri, kad će čistačica pomesti prljavog medvjedića s poda, Lenora će s jednim od muškaraca teturati praznim, hladnim ulicama grada i propasti kroz vrijeme bez da će to i primijetiti. Ali propasti samo na tren.

……………………………

Zrak je u ovome prokletom mjestu poput gnjecava tijesta. Razvlači se, lijepi za pluća, ostavlja potrebu za ispiranjem. Hranjiv je, ali ne i okrepljujući. I dok ležim ovdje u svojoj nemoći, pokušavam se prisjetiti večeri koja mi je okupirala sjećanje nakon nesvjestice. Zar ljudi sanjaju kada padaju u nesvijest? Zasigurno ne. Tko zna koliko mi je krvi ispušteno iz tijela. Sigurna sam da je u nekom periodu iza nesvjestice tijelo nastavilo mirovati, a um kliznuo iz besvijesti u san.

Jutro sporo puzi u prostoriju. Rasipa svjetlost, tu specifičnom boju koja onih nekoliko minuta nakon izlaska sunca svijet osipa tonom raspršene žeravice. Gledam plafon i sjene rešetki koje gmižu poput prigušenih prikaza. Nemam snage. Tijelo mi drhti od hladnoće ili nadolazeće smrti.

Znam da mi odumire razum. Tijelo je već pokleknulo. Zatvaram oči i ostavljam jutro za nekoga drugog. Samo još malo snage. Samo još trunka neznanja.

……………………………

„Lenora.“

Glas se probio iz potpune tame. Čak me je i san okovao u tamnicu neznanja.

„Lenora?“

Prepoznavanje glasa zapeklo je kao ocat na svježoj rani. Pogledala sam prema prozoru samo kako bi vidjela bijelu bolničku kutu i ruke prekrižene na stražnjici.

„Kako si?“

Ne odgovaram. Ne zato što nemam snage. Bojim se onoga što će spuznuti iz mojih usta. Bojim se da ću, ma što rekla, pogriješiti. Već osjećam kako mi krv kapa iz tijela. Osjećam i hladnu vodu kako grebe moju kožu. I tako umjesto odgovora okrećem glavu prema bijelome zidu i grizem unutrašnjost usne sve dok mi usta ponovno ispuni blag okus krvi.

„Znaš li koja je godina?“ ponavlja.

Želudac mi se okreće kao da se nalazim na brodu. Ipak, ona malena doza razuma i hrabrosti dozvoljava mi toliko hrabrosti da hrapavim šapatom upitam, „Koji je datum?“

„Badnje večer.“ Odgovara kroz isprekidani kašalj. „Koja je godina, Lenora?“

„Tisuću osamsto devedeset i deveta.“

Ne okrećem glavu, ali znam da se zadovoljno meškolji. Čujem kako grafitnom olovkom zapisuje. Znači li laž napredak? On šuti. Ja pratim tišinu. Odlazi i za sobom zatvara teška vrata. Jedino što ostavlja je reski miris znoja.

……………………………

Budi me teška ruka na ustima i zapešću. Mrak je. Možda ne potpun, ali dezorijentirana sam. Osjećam kako mi tijelo biva podignuti s tvrdog kreveta i prebačeno u sjedeći položaj. Nešto mi se steže najprije oko zapešća, potom oko nožnih zglobova. Svijet je izmaglica narančaste prigušene boje. Ali ne onakve kakva se vidi jutrima. Ovo je drugačije. Smrdi na petrolej.

Čujem kotač kako zavija dok prolazimo hodnikom. Znam što se događa, ali ipak odlučujem zamišljati kako živim u neznanju. Sve se odvija brzo. Kaotično. Kao i svaki puta do sada.

Kad napokon dolazimo u prostoriju, moj se mučitelj čak i ne trudi maknuti me s kolica. Umjesto toga, uzima limeno vjedro i polijeva me ledenom vodom. Od glave, preko ramena, prsa. Ledena se lokva gomila u mojem krilu, na požutjeloj halji koju su na mene stavili prvoga dana kad sam se probudila ovdje. Dišem na usta dok mi se pramenovi dugačke kose lijepe za lice. Budna sam. Budnija no ikad.

Još su dva vjedra razlivena preko mog napola nagog tijela prije no što su kolica ponovno gurnuta, a mi se uz zvuk teških mu koraka krećemo kroz hodnik. Ovoga puta ne prema mojoj tamnici. Toliko raspoznajem u mraku. A tada, kao stotine bodeža koji mi probadaju tijelo, izlazimo na zrak, ispod potpuno vedrog neba posutog zvijezdama. Dah mi putuje zrakom kroz razjapljena usta, dok se poput ribe izvađene iz jezera pokušavam nagutati poznate mi i sigurne topline koja ne dolazi.

Kruži oko tijela, zaustavlja se ispred kako bi me pogledao u dušu tim svojim nabreklim očima i gnjilim mi osmjehom govori „Sretan Božić.“ prije no što me ostavlja na milost zime.

Mišići mi se grče. Više ne podrhtavaju. Nisam čak ni sigurna osjećam li hladnoću ili opekline. Lebdim negdje između ludila i onog iskonskog straha dok osjećam kako mi se u plućima stvaraju kristali leda. Moja muka traje predugo, pa vrištim u noći poput Bogorodice koja rađa svoga sina.

Ni sama nisam sigurna koliko je vremena prošlo, ali napokon tonem u smrt. Čak je i prigrljujem uz popratan smijeh. Tren prije no što nestajem osjećam toplinu. Negdje iznutra. Možda iz nekog drugog života.

……………………………

Teturala je pločnikom. Dva koraka naprijed, jedan unatrag. „To ne priliči jednoj ženi.“ Govorio joj je bivši suprug prije no što bi je „educirao“ zaključavanjem u kupaonicu. Ali njega više nema gotovo godinu dana i ta ju činjenica nasmije.

Zaustavila se i podbočila o stup javne rasvjete samo kako bi pogledala prema gore, prema svjetlu. Učinilo joj se da vidi pahulje snijega, ali nije bila sigurna jer alkohol je uzimao svoje, baš poput vračare koja uzima danak u dušama. A tada se rasplakala. Onako iz dubine duše, Lenora je plakala podbočena o stup. Kako je dospjela do ove točke? Dno je odavno virilo iznad njezine glave. Iznenada, želudac joj se pobuni, a njegov gorak sadržaj izleti u obliku mlaza.

Gadila se sama sebi. Dozvolila je da ju život pregazi. Onako, na jednostavniji se način vukla kroz njega kao protuha. A uistinu je mogla bolje. Lenora načini nekoliko koraka i zaprepasti se kad joj pod stopalima zaškripi šljunak. Kao da nikada nije popila ni kapi, njezina se osjetila izoštre i prepuste kormilo instinktu.

Okrenula se oko svoje osi samo kako bi vidjela da nema više ni pločnika, ni svjetla, pa ni ceste. Tišina koja ju je okruživala bila je bolna, praćena tek nekim udaljenim zvukom koji nije mogla prepoznati. Srce joj je nabijalo kao nikada. A tad su izronili iz mraka uz zvuk snažnih kopita.

Protutnjili su pored nje poput vjetra. Dva konja, tamna kao noć sama i kočija koju su iza sebe vukli. Lenora izgubi ravnotežu i zatetura unatrag samo kako bi tren kasnije nogom dotakla asfalt, a njezino se tijelo sledilo pred farovima automobila.

……………………………

Gore mi ruke i stopala. Lice mi je buktinja. Ponavljam rečenice u glavi dok polegnuta negdje pokušavam shvatiti što se dogodilo. Je li sve ovo samo ružan san nastao kao nusprodukt još jedne alkoholom osakaćene noći? Jesam li stradala pod kotačima automobila? Jesam li u bolnici? Jesam li bila u komi? Je li sva ova iluzija o propadanju kroz vrijeme upravo to – iluzija?

U daljini čujem dva para koraka. Barem tako moje goruće uši razabiru. Uz svaki odjek teških koraka, koji uz kakofoniju prilaze poput pogrebne svite, um se bistri. Negdje usred boli i ludila, napokon shvaćam. Bez obzira na to koje je vrijeme, moje tijelo postalo je ruina, a život nedovoljno vrijedan povratka.

„Lenora?“ čujem ga. Osjećam kako se smrad ustajala znoja puši prostorijom, pomiješan s mirisom bezlična sapuna njezine uniforme. „Lenora, koja je godina?“

Ni ne trudim se odgovoriti. Besmisleno je.

„Ima teše ozebline.“ Ona govori glasom mekim poput putra.

„Morat ćemo amputirati.“ On pak dodaje glasom hrapave kore.

Ona uzdiše. Ja žmirim. Trebam mrak, trebam neznanje.

„Mislite li da je ona prava?“

Između putra i kore osjećam se poput razrijeđena pelina. Nikad nisam voljela da o meni govore. Lakše je kružiti u sjenama. Neprimijećen. Prolazan i tih. Tako i sada. Uznemiruje me njihovo razmetanje riječima.

„Naravno. Pogledajte je samo. Nemirna je. I ostat će nemirna sve dok je ne smirimo.“

Tišinu ponovno krči zvuk njenih stopala. Prilazi mi i miluje goruće čelo. Čujem zveket metala i šuštanje grube kute.

„Ovo će biti neugodno, milena. Ali ne boj se, on će učiniti da sve nestane. Ti si prva koja će okusiti spasenje. Prva žena.“ Govori mi dok joj ruka i dalje prebire po mojoj koži.

Učinit će da sve nestane. Da, predivan je to pomisao. Umiruje me. Želim da sve nestane. I onaj život koji nisam živjela prije, i ova osamljena bol ovdje u tko-zna-kojoj godini i tko-zna-kojem prostoru. Ionako nikome neću nedostajati, pa ni sebi.

Osjećam kako njezini pomalo hrapavi prsti otvaraju moje kapke i vidim svjetlost kroz maglu predugo zatvorenog oka. Osjećam i kako mi turi nešto hladno ispod oba kapka. Jeziva pomisao, ali prekasno je za strahove. Štoviše, hladnoća koja mi obgrljuje očnu jabučicu predivna je obloga buktinji lica. Osjećam i suze kako ispunjavaju rascvalo oko. Ali ne zbog tuge, već zbog hladnoće koja ga obavija. Ipak, i kroz zamućen pogled vidim ga kako se približava. Prinosi mi nešto razjapljenom oku. Nešto dugačko i šiljasto.

„Ššššš.“ Ona šušti. Umiruje me. „Sve će biti kako treba. Obećavam.“

I dok mi gura šiljak u oko, ne osjećam bol. Samo se prisjećam svega dok mi se lice rasteže u smiješak. Samo…samo što je pogrešna godina. Nije li? Nekad sam davno učila da je to izumrla praksa. Lobotomija. Lenora, koja je godina? Ovoga puta pitam samu sebe dok on gura šiljak tek toliko da zagrebe rub mog mozga i spretno i precizno cilja malenim čekićem.

Ona pak i dalje šušti.

A ja? Ja napokon ostajem bez briga. Ostajem bez boli i sramote, samoće i grizodušja. Nestajem uz prvi blagi udarac čekića o šiljak.

…………………………..

(Tama. Goruća tama za sve vjekove.)

 

 

Prvu priču iz konkursa broj 2, Lazara Vukovića – Pacijent broj 312, možete pročitati OVDE.


Podelite sa prijateljima!

Famine

0 Komentara

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Komentari

komentari

Powered by Facebook Comments

Translate »