2. Konkurs: Alijenacija – (1) Lazar Vuković – Pacijent broj 312

11 min


Priča #1

Gde sam ja? Umesto svog toplog doma našao sam se u sobi snežno belih zidova.

Ustajem i počinjem unezvereno da šetam ukrug. Od nameštaja u sobi ima samo mali krevet, drvena komoda i nokšir. Sa prozora sa rešetkama dolazi jutarnja dnevna svetlost. Hvatam se za rešetke i susrećem sa masivnim sivim zidom sa druge strane.

Šta se ovo jebote dešava? Ko me je ovde doveo i zašto? Poslednje čega se sećam od prethodne noći je da sam pio u pabu sa prijateljima i da sam zbog posla otišao ranije kući. Istuširao sam se i legao u krevet. Sada sam ovde u ovoj beloj odeći koja podseća na ludačku.

„Hej, ima li koga? Neka se neko javi!“ Besan, počinjem da vičem i pesnicama da lupam po limenim vratima. Zvuci su odjekivali sobom kako sam udarao. Bacam se ka prozoru i poput gorile urličem bespomoćno pokušavajući da istrgnem šipke. Opet skačem na vrata i nastavljam da ih udaram rukama i nogama iz sve snage.

„Hoće li neko doći da mi objasni o čemu se radi?! Gde sam ovo i kako sam završio ovde? Neka se neko javi!“

Grla odranog od vikanja padam na kolena i nemoćno počinjem da se valjam. Ruke su mi otečene od udaranja i pokrivene plikovima. Kada sam izgubio nadu da će se išta dogoditi čuo sam korake. Da li neko ide ka mojoj sobi? Srce je počelo jače da mi lupa kako su se koraci približavali vratima moje sobe. Osoba sa druge strane vrata je zastala ispred i čuo se zvuk otključavanja.

Ustuknuo sam pred ćelavim bolničarem sa belom kapom koji me je stasom i namrštenim izrazom lica podsetio na goropadnog medveda. Iz tamnih očiju su mu sevale varnice besa kako je odmeravao moje povređene ruke.

„Dobro, hoće li mi neko objasniti gde sam i kako sam ovde završio?“ uspeo sam da izustim.

Izraz lica mu se nije promenio. Umesto odgovora je na moj krevet bacio današnje novine. Gestikulirao je pokretom glave da ih pogledam. Uzeo sam ih u ruke, ali sam zanemeo kada sam video datum. 23.11.1899.

„Da li je ovo ozbiljno, vrlo dobro znam koji je datum.“ Bes je počeo da mi vraća snagu.

„Hajde, pametnjakoviću iskušaj me.“ Progovorio je režećim glasom.

„Pa svaka budala zna koji je datum. 23.11.2020. Mora da ste nešto pogrešili.“

„Slušaj, imam mnogo posla. Moram da obiđem celu ovu jebenu ludnicu i da obezbedim pacijentima obrok zato se smiri i nemoj da me nerviraš.“ Uneo mi se u lice poput besnog kera.

„Slušaj ti mene,“ iznenadio sam sebe svojom samouverenošću. „Vrlo dobro znam koji je datum. Hoću da mi date mobilni telefon da pozovem kući. Dovedite mi upravnika. Hoću da razgovaram sa nekim i da dobijem odgovore na pitanja!“

„Ma nećeš ti mene da zajebavaš.“ Oborio me je na stomak i vezao me u košulju. Poput lutke me je poneo niz slabo osvetljen hodnik. Iza svakih vrata pored kojih smo prošli sam osetio prisutnost drugih pacijenata koji su ispitivački osluškivali i pratili šta se događa.

Otvorio je vrata zamračene sobe i ugurao me unutra. Pao sam na glavu i obrnuo se poput lopte. Video sam da je ušao zamnom i da je odvrnuo slavinu dok je u drugoj ruci držao šmrk. Zažmurio sam znajući šta me čeka. Zapljusnuo me je mlaz ledene vode. Vrištao sam i padao pod naletom dok se bolničar cerekao. Grčio sam pesnice pod košuljom u želji da se njegova njuška nađe pod njima. Šmrk je popustio i kroz vlažne oči sam video njegovu goropadnu priliku koja se nadnosila nadamnom.

„Hoćeš li prestati da praviš probleme?“ pitao je pakosnim glasom.

„Samo želim da mi odgovorite na pitanja.“ Prostenjao sam slabašno dok se voda slivala niz moje lice.

„Znači tako,“ odvrnuo je slavinu. „Druga runda.“

Padao sam pod naletom. Dočekao sam se na zadnjicu i pribijao se u ćošak nemoćan da se zaštitim. Moja vriska je bila pomešana sa smehom mog mučitelja. Mlaz je usmerio ka mom licu i pod ledenim talasom sam izgubio svest.

Nisam siguran koliko je vremena prošlo. Probudio sam se u istoj sobi u kojoj je počela moja agonija. Na komodi su iste novine sa istim jebenim datumom 23.11.1899. Pao sam na kolena i zaplakao u nemoći. Grizao sam usne dok nisu prokrvarile. Imao sam želju da urlam, da vrištim, ali sam se plašio šmrka i mog mučitelja.

Ustuknuo sam čuvši korake u hodniku. Da li se to vraća da me još maltretira, da li je neko od moje porodice došao po mene? Nadam se da je sve jedan nesporazum i da ću brzo biti kući. Utihnuli su ispred moje sobe i čuo se zvuk otključavanja.

U sobu je kročilo dobro poznato omraženo lice u pratnji sedokosog čoveka guste brade ogrnutim belim mantilom. Tapkao je po podu svojim glanc crnim cipelama i ispitivački me posmatrao kroz okvire naočara.

„Dakle, opet ti praviš probleme.“ U plavim očima mu se nazirao trag brige. „Dokle više?“

„Hoćete li mi reći ko ste vi i odakle ja ovde? Ovo je nesporazum.“

„Prekini da praviš sranja.“ Bolničar se prodrao na šta sam instiktivno ustuknuo.

„Kolega, molim vas,“ zaustavio ga je rukom. „Ovo je poseban slučaj i sa njim moramo da postupamo pažljivo.“

Seo je na krevet pored mene. Za to vreme moj omrznuti bolničar se naslonio na ulaz skrštenih ruku. U hodniku se čula vika ostalih pacijenata i utišavanje.

„Da li se sećate kako ste dospeli ovde?“ pitao me je prijateljskim tonom.

„Da. Bio sam u pabu sa prijateljima i otišao sam kući jer sam morao da idem na posao. Sada sam se probudio u ovoj sobi, a vaš bolničar uporno tvrdi da je 1899. godina.“

„I jeste, ovo je 1899. godina. Ali niste bili sa prijateljima, našli smo vas kako lutate po ulicama u bunilu. Bili ste potpuno obliveni krvlju i patrola vas je jedva savladala.“

„To je nemoguće,“ povisio sam ton. „Vrlo dobro znam gde sam bio i nemam pojma o čemu pričate. Nisam uopšte lutao ulicom obliven krvlju već sam išao kući da spavam!“

„Kamo sreće da je tako,“ uzdahnuo je i pogledao bolničara koji se mrštio. „Slušaj, znam da ovo nije lako za tebe, ali si pre dva dana doveden ovde.“

„Dva dana! Dajte mi…“ nisam završio rečenicu kada me je prekinuo.

„Saslušaj me. Ne sećaš se scene koju si juče napravio?“

Odmahnuo sam glavom. Rešio sam da igram njihovu igru.

„Uporno si ponavljao reči koje ne razumemo. Pričao si o mobilnom telefonu, kompjuteru i drugim rečima koje nam nisu poznate. Dobijao si napade ludila. Dali smo ti sedativ pa si ceo dan proveo u snu. Kolega mi je rekao da si danas nastavio da praviš neprilike pa me zanima dokle ćeš tvrditi da si došao iz budućnosti kada je sve kristalno jasno?“

Pa da, pala mi je misao napamet. Ja sanjam. Ovo je samo ružan san. Treba samo da se probudim i znam kako.

Skočio sam sa kreveta i počeo glavom da udaram po komodi. Upravnik i bolničar su me uhvatili, ali sam uspeo da se otrgnem. Nastavio sam da se udaram dok me grmalj nije oborio i zakopčao. Bol mi je pulsirao u glavi. Osetio sam krv koja mi se slivala niz lice. Izgubio sam svest.

Probudio sam se vezan u krevetu u mom kvezu. Sa mnom su bili upravnik i čikica sa cilindrom izrazito gustih zulufa i tankih naočara koji me je ispitivački posmatrao. Grizao je svoju belu rukavicu i povlačio prst i puštao ga.

„Došao je svesti. Da li ste sigurni da želite da ostanete sa njim nasamo, kolega?“ Upravnik je pitao čikicu.

„Apsolutno. Ne može me povrediti.“ Odgovorio je piskavim glasom.

Ne plašim se za vas, nego za njega. Ostaviću zato bolničare ispred da mogu da reaguju.“

Kada smo ostali sami seo je pored mene. Odložio je crni kaput i namestio tregere svojih pantalona. Podvrnuo je rukave na beloj košulji i nakašljao se.

„Mnogo smo zabrinuti za vas, pacijentu 312,“ počeo je svoju žalopojku. „Uporno ne želite da sarađujete.“

„Ko ste vi?“ pitao sam ga znatiželjno.

„Psihijatar ove ustanove. Razgovaram sa osobama poput vas i pokušavam da im pomognem.“

„Pomozite mi tako što ćete me pustiti sa ovog jebenog mesta. Ne razumete da sam ovde dospeo greškom i da sam u skrivenoj kameri.“ Natezao sam se dok sam govorio zbog bola koji je pulsirao u mojoj glavi. „Sada je 2020.“

Njegov tmuran pogled mi nije dao nadu u izbavljenje.

„Kamo sreće. Uporno negirate svoje stanje, što je i karakteristično za alijenirane osobe. Moraćemo s vama polako. Hajde da ste i došli iz budućnosti kažite kako je to moguće?“

„To vi meni kažite. Hiljadu puta sam rekao rećiću i hiljaduprvi put. Bio sam u pabu sa prijateljima i probudio sam se u ovoj noćnoj mori.“

„Znači, tvrdite da ste se tek tako pojavili u gradu krvavi i lutali ulicama?“

„Tog dela se uopšte ne sećam, niti je moguće jer znam šta je istina.“

„Razumem. Ljudska bića imaju potrebu da duboko potisnu traumatična iskustva i da izgrade zid. Da verujem u vašu priču pomislio bih da ste izašli iz Velsovog romana.“

Pogledao sam ga zbunjeno.

„Znate sigurno. O liku koji putuje u budućnost i tamo prisustvuje propasti ljudske civilizacije. Voleo bih da mi onda kažete gde ste sakrili vremeplov pa ću poverovati u vašu priču?“

„Da li me i vi zajebavate!“ skočio sam sa kreveta. „Da li ste vi svesni datuma. Ovo nije 19 vek, već 21 vek.“

„Polako, broju 312. Vi negirate vaš status pa ću vam objasniti. Upravnik vam je rekao u  kakvom ste stanju nađeni i pretpostavimo da vam se desilo nešto traumatično. Zato ste na osnovu Vremeplova smislili priču koja vam služi kao odbrana. Sneveseliću vas pa ću reći da je na periferiji grada pronađen leš nepoznate ženske osobe u gadnom stanju i postoji bojazan da ste vi ubica.“

„Ovo je ludilo. Nemoguće!“ povisio sam ton.

Odmahnuo je glavom. „Broju 312, propisaću vam terapiju, a kako biste se sada smirili primorani smo da vam ubrizgamo serum. Bolničari.“

Pored mog mučitelja u sobu je utrčao plavokosi grmalj koji me je oborio na pod. Priljubili su me čvrsto uz zemlju dok je igla ubadala mesto na vratu koje je bilo ovlaženo alkoholom. Nesupešno sam se ritao dok me nije obuzela omamljenost.

Snage mi je ponestajalo. Na silu su me terali da pijem pripisane sedative jer bi u suprotnom sledilo kupanje hladnom vodom. Izgubio sam osećaj za vreme. Ceo život mi je postao ova soba i zidovi za koje mi se činilo da su sve tanji i tanji. Želeo sam da umrem, da se ovo već jednom završi.

Posle nekog vremena vrata su se otvorila. Sklonio sam se u ćošak očekujući poznata lica, ali sada je ušla bolničarka vitkog stasa koja me je prozvala.

„Ovde sam.“ Rekao sam izmoreno. Osmotrio sam njeno čisto ovalno lice, sitan nos i plavu kosu uvijenu u punđu ispod kape.

„Idete u sobu za rekreaciju. I čudovišta poput vas zaslužuju malo slobode.“ Nije krila prezir u glasu.

Za njom je ušao moj dobro poznati mučitelj i nimalo nežno me je izveo iz sobe. Gurao me je pred sobom dok je ona išla za nama. Uveli su me u široko prostranu sobu sa stolovima i stolicama gde su ostali pacijenti igrali društvene igre i razonodili se svako na svoj način.

„Da znamo da ćeš biti dobar odvezali bismo te, ali sada ćeš morati da se zadovoljiš posmatranjem i da eventualno nađeš nekog druga za tvoje dobro.“ Prepoznao sam smeh mog mučitelja.

Šetao sam po sobi i posmatrao ljude koji su se dobacivali loptama, igrali bagminton, kartali se i trčali okolo pod budnim okom bolničara. Seo sam na stolicu u ćošku i počeo da razmišljam. Prozori su bili visoko i mogli su da se otvore samo pomoću izduženih kuka. Drugi beg pored namrštenih bolničara je bio nemoguć. Video sam im gumene pendreke okačene o kukove.

Prišao mi je ćelavi pacijent kome su bale curile iz usta. Posmatrao me je praznim očima i grgutao. Ustao sam kako bih se udaljio od njega, ali je išao uporedo zamnom. Divno, sada će ovaj da mi se nakači. Sledio me je gegavim pingvinskim hodom. Ubrzo su i drugi pacijenti pogledali našu rutu pa su prestali sa svojom zanimacijom. Jedan po jedan su se pridružili našoj uvrnutoj paradi. Nasmejao sam se sebi kao predvodniku ove bolesne predstave.

Blago meni. Video sam bolničare koji su razmenjivali osmehujuće poglede i skrštenih ruku pratili naš hod. Tapšali su i podsticali nas da nastavimo sa predstavom. Zastao sam i ćelavko iza mene je udario u moja leđa. Ubrzo sam bio nateran da nastavim da hodam kada me je suvonjavi nosonja u bolničarskoj uniformi udario pendrekom po kolenu.

„Hajde, ako nećeš malo tuširanja, broju 312.“

Nisam znao koliko je vremena prošlo. Prestao sam da brojim krugove kada smo došli do broja dvanaest. Kraj je označio moj mučitelj dunuvši u pištaljku što je označavalo povratak u sobe.

„Nisam očekivao od tebe da ćeš razonoditi ove bolesnike, broju 312.“ Pendrekom me je nabadao u leđa.

„Imam svojih trenutaka.“ Sarkastično sam se nasmejao.

„Onda se spremi pošto ćeš sutra opet predvoditi paradu.“ Gurno me je u sobu zalupivši vrata. Nisam imao snage i opružio sam se po krevetu. Ubrzo sam se uspavao.

Sutra je organizovana ista parada propraćena fanfarama. Išao sam na čelu, jedna grupa pacijenata iza mene, dok je druga grupa improvizovala orkestar praćen podsmevanjem bolničara. Predstavi su sada prisustvovali i upravnik i psihijatar koji me je pregledao. Pripala mi je muka od njihovog prisustva.

Nisam mogao da stanem. Svaki znak zastajanja je bio praćen bockanjem pendreka i povicima da idem napred. Prestao sam ičemu da se nadam, želeo sam da se ova predstava što pre završi.

Ljudi u koloni i u orkestru su sada delovali življe. Jače su urlali i hvatali se za mene. Još uvek sam jedini bio vezan.

„Izvinjavam se, broju 312, ali još uvek nismo sigurni da ste bolje.“ Upravnik mi se obratio. „Dosta je za danas.“

Te večeri me je posetio u sobi.

„Mnogo bolje utičeš na njih, broju 312. Da nisam upoznat sa tvojim slučajem pomislio bih da ste normalni.“

Sinula mi je ideja.

„Mislim da ovde jedino niste vi normalni, upravniče. Vi i vaše osoblje. Terate nas da za vašu zabavu izvodimo ovu skarednu predstavu.“

Ustao je sa kreveta. Nasmešio mi se i namestio kragnu crnog kaputa.

„Laku noć. Sutra ćete nam prirediti novu predstavu.“

Probudilo me je šutiranje po nogama. Moj mučitelj me je bacio na pod i vezao.

„Buđenje.“ Sardonično se nasmejao.

Odveo me je u istu mračnu sobu i okupao šmrkom. Kada sam došao sebi pitao sam ga zašto je to uradio.

„I dalje praviš probleme. Tako mi je rečeno.“

„Ne znam o čemu pričaš. Hoću da se žalim upravniku.“

„On mi je rekao da te osvežim. Danas ćeš prirediti posebnu predstavu.“

Znači tako. Osmehnuo sam se. Sinula mi je dobra ideja.

Bio sam doveden u istu prostoriju. Moji sapatnici su me čekali, dok je orkestar zauzimao svoje mesto. Bolničari su zauzeli mesta pored zidova, dok su upravnik i psihijatar stajali na postavljenom postolju.

„Sada nam sledi novi krug zmijskog hoda. Broj 312 je predvodnik, ostali neka se po vrsti nameste iza njega.“ Rekao je zapovednim tonom.

Dok su pravili vrstu ja sam ga gledao pravo u oči. Video sam u njima ushićenje. Nije znao šta sam spremio.

„Hajde, broju 312, povedi krug.“ Svi prisutni su krenuli da se smeju i da dobacuju.

Stajao sam pravo u mestu. Ludak iza mene me je gurao, ali sam se ukopao poput mazge. Napravio sam nagli okret i okrenuo se ka njemu.

„Vidite li vi ovo? Oni od nas prave ludake. Traže od nas da izgigravamo maloumnike zarad njihove bolesne predstave.“

Sapatnici su se zagledali između sebe. Niko od prisutnog osoblja se nije nadao ovom razvoju situacije.

„Bore se za naše ozdravljenje, da ne budemo alijenirani, ali nas zato guraju u još veće ludilo.“

„Sada je dosta,“ čuo sam upravnikov glas. „Neka neko smiri broja 312.

Ka meni je krenuo moj mučitelj. Osmehnuo sam se kako je pendrekom zamahnuo ka mom temenu. Uspeo sam da ga uhvatim za ruku i provučem se iza. Ćelavko koji je zauzimao mesto iza mene me je sledio i obrušio se na njega. Uzeo sam pendrek i opaučio prvog napadača po glavi.

Ustremio sam se na upravnika. Skočio je sa bine i počeo da beži dok sam ga jurio okolo. Bio mi je nadohvat ruke kada su se bolničari obrušili na mene. Uspeli su da slome kratkotrajni otpor. Štićenici su se krili po ćoškovima pred razularenim bolničarima koji su ih nemilosrdno tukli. Moju glavu su držali pravo da gledam šta sam napravio.

Nalazio sam se u mračnoj sobi. Bio sam privezan za stolicu rukama i nogama. Pored upravnika i mog omrznutog bolničara tu se nalazio i psihijatar sa priborom za lobotomiju.

„Sve smo pokušali, broju 312. Bili smo u pravu, opasni ste po društvo. Zločin koji ste počinili napolju i vaše agresivno ponašanje nam nisu dali izbora. Moramo da izvršimo neodložnu lobotomiju.“

Stavio je rukavice i približio je iglu mom licu. Bolničar me je čvrsto uhvatio za glavu, dok je upravnik nepomično stajao.

„Nažalost, niste prvi ni poslednji koji je pokušao da uruši naš kolektiv, broju 312. Zahvaljujući nama vratićete se u stado i više nećete praviti probleme. Stećićeš nove drugare, videćeš.“

„NEEEEE!!“ vikao sam kako se igla približavala.

„Gospodine, bojim se da je ispitanik gotov.“

Medicinski brat i lekar ćelave jajaste glave su stajali nad ispitanikom koji je prazno gledao u tavanicu sa penom koja mu je izbijala iz usta. Elektrode su pulsirale na mašini i očitale  EEG. Klonuo je u stranu i prestao da se trza.

„Vi se uopšte ne brinete?“ pitao ga je plašljivo. Ruke su mu drhtale kako je čitao EEG ispitanika broj 312.

„Zašto?“ odgovorio je oštrim glasom. „Potpisao je da dobrovoljno učestvuje u eksperimentu i da ne preuzimamo odgovornost u slučaju njegove smrti. Ipak, moram mu čestitati što je pokušao da se odupre autoritetu, za razliku od ostalih koji su prihvatili svoj položaj.“

„Šta ćemo reći kako je nastala smrt? Šta će biti sa eksperimentom? Kako ću u javnost?“

„Eksperiment će se nastaviti, kako je planirano. Za ostalo ćete morati sami da se pobrinete, kolega.“


Podelite sa prijateljima!

Famine

0 Komentara

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Komentari

komentari

Powered by Facebook Comments

Translate »