1. Konkurs Kosmonaut – (3) Nataša Milić – Vrata

4 min


Priča (3)
Priča (3)

Gospodo istraživači, poštovani saradnici, dragi prijatelji!

Nadam se da će vam ova poruka dospeti u dobar čas; da će vas zateći u zdravlju i odličnom raspoloženju; te da će biti na korist, makar za toliko da se na komemoraciji kaže kako sam postradala za čovečanstvo, za dobrobit svih, a ne zbog vlastite gluposti. Ili radoznalosti, što je kod mene ista stvar.

Izvesno je da vaš odgovor  neću doživeti, nemam toliko vremena. Svega trideset minuta, jedva dovoljno da se oprostimo. Kratko je, ali produžeci ionako ne bi doneli značajnije promene. Umirem nerazumno kao što sam živela. Sama, mada ne napuštena; pre zaustavljena u lutanju na koje mi je otšlo svih trideset godina. A verujem da bih još dvaput toliko na isti način utrošila. Pomalo žalim što neće biti prilike da se proveri, ali… ne! Starost nema smisla za ljude kao što sam ja. Naročito ako bi me nemoć ili bolovi lišili kretanja. Od detinjstva me nije držalo mesto. Menjala sam ineresovanja, gradove, ljubavnike. Svaka je sila bila preslaba, pa eto i gravitacija… Poletela sam u svemir. U skitnju nad skitnjama.

Bliski ljudi su se protivili. Odgovarali su me, kočili, opsedali svojim brigama. Misao o putovanju do tačke koju još niko nije dosegao uglavnom zadaje strah. Meni je bila očaravajuća. A samo putovanje sam volela više nego cilj.

Mesecima sam plutala kroz predele bez boje i obličja. Tonula sam u san i budila se sa istom slikom u očima: hladna i mračna prostranstva. Gluva vaseljena, praznina na granici postojanja. Mrtvi beskraj u kom pulsira usamljena trunka života – budalasta ja.

Ponekad sam tugovala za domom, malo se dosađivala, ali nisam spoznala kajanje niti strah.

Ne znam da li su minuli meseci ili nedelje, može biti da je prohujalo i više od godine (preporučujem da proverite dnevnike koje sam slala, sadrže mnoštvo interesantnih podataka), pre nego što sam opazila Prelepu. Planetu u boji, jedinu nalik Zemlji u crno-belom svemiru. Morala sam izbliza da osmotrim mada, kao što svi znamo, istraživanje usputnih svetova nije dopušteno. Prema eufemizmu koji koriste priručnici, takvo pustolovlje ugrožava krajnji cilj.

Uviđala sam da ugrožavam i svoj život, svakako, ali nisam mogla da se uzdržim. Nepoznata planeta je plamtela je u tmini, iskušavala je duh i umorna čula azurnom i zlatnom. Bila je prelepa, upravo kako sam je nazvala. Zar biste vi odoleli?

Kao dete sam usnila san koji mi se vraćao i uvek duboko potresao dušu. Sanjala sam kao mi na dlan sleće šarena ptičica nestvarno lepog perja. Zacvrkuće nešto poznato, tako da mi se učini da je gotovo razumem (posle sna se, naravno, ne sećam cvrkuta ni njegovog značenja), pa smesta utekne. Začikava me, dopušta da joj priđem blizu, tako da je već osećam među prstima… Ipak, na kraju mi nekako isklizne. Stignem je, a ona promeni mesto. Vijam je uzalud sve dok traje san.

Prelepa planeta je bila sličan izazov. Blizu, takoreći na mojoj putanji. Valjalo mi je načiniti sasvim malo skretanje. Poput mnogih potomaka Adama i Eve, ubeđivala sam sebe da postupam ispravno. Umirivala sam savest značajem koji bi u budućnosti moglo da ima moje nehotično otkriće. Zemljina bliznakinja! Možda jedino rešenje ako zatrujemo i trajno oštetimo matičnu planetu. Zar nisu moreplovci prošlih vremena, tragajući za Indijom, tako pronašli nov svet?

Atmosfera Prelepe je bila nalik Zemljinoj. Male letelice su mi pribavile informacije o njenim karakteristikama. Sve je bilo kao da sam se vratila kući. Za trenutak pomislih da sanjam ili da pred sobom imam pojavu koja bi se mogla nazvati svemirskom fatamorganom.

Da nisam u nekom od paralelnih svetova gde, umesto odlaska sa Zemlje, zapravo stižem na nju?

Mašta može da zavede, a čula ionako varaju. Pohitala sam da sletim, činilo se tako lako. Dvojnica matične planete me je primala u zagrljaj. Nisam mnogo razmišljala, nisam stigla da napravim konkretan plan. Tek što sam se prizemljila ili, preciznije, dotakla neznano tlo, shvatih da sam pogrešila. Užasno i nepovratno.

Planeta izbliza nije delovala gostoljubivo. Kamere su pokazivale sivu golet, kilometre apsolutne pustoši bez svetla, bez traga života, bez jedne jedine boje! Gde se dela lepota koja me je privukla?! I gde je meni pamet?! Pohrlila sam u nepoznato kao dete, zaboravila sam na osnovnu, najobičniju opreznost!

Pogled na kontrolnu tablu mi je sledio krv. Dovod kiseonika je bio prekinut. U potpunosti. Nešto se dogodilo prilikom sletanja. Ili je neko izveo odbrambeni trik koji je uzrokovao ovaj kvar?

Ubrzano sam tragala za uzrocima havarije. Moram utvrditi šta se zbilo jer tek tad ću znati šta mi je činiti. Ako se išta može učiniti. Trudila sam se da ne gubim uludo ni sekund, da ne mislim na kiseonik koga je sve manje, da suzbijem paniku i usporim dah. Hladni, ukočeni prsti su tako nespretni, pa ipak sam uspela sve da pregledam. Nisam otkrila šta je izazvalo kvar.

Nakon ponovljenog i jednako neuspešnog pokušaja da omogućim normalno disanje, rešila sam da snimim poruku. Pozdravićemo se, a ja ću onda učiniti ono što nijedan kosmonut ne bi i što, nadam se, nikad neće poželeti neko od vas. Izaći ću napolje, zakoračiti u nov svet.

Jednostavan izbor leži predamnom: izvesna ili moguća smrt.

Bila sam na vratima kada se kamera (hoćete li mi poverovati?) uključila i pokazala kako pri ulazu u letelicu stoji ženska prilika. Delovala je poznato, mada na toj udaljenosti nisam mogla razaznati lice. Nije mi bilo stalo da je poznam. Ona ne može postojati – ni na ovom ni u nekom drugom mestu. Nemam bliznakinju ili dvojnicu, upravo kao što ni moja planeta ne može imati par. Prelepa, jedna i jedninstvena, Zemlja je daleko. Davno izgubljena.

Utvarna ženska mi maše ili ne… poziva me rukom.

’’Dođi’’, čujem joj glas. ’’Ovde je tvoj dom.’’

Stiskam oči i uši. Kraj je blizu, ali se neću otprve predati. Sačuvaću prisebnost. Zdrav razum. Svest… Uspevalo je dok se vrata letelice nisu otvorila. Svež vazduh, mnogo slatkog i mirisnog vazduha mi ispunjava pluća. Divno je disati. Divno je sanjati.

Kroz otškrinuta vrata uleće šarena ptičica. Poigrava se, skakuće i napokon mi sleće na dlan.


Podelite sa prijateljima!

War

0 Komentara

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Komentari

komentari

Powered by Facebook Comments

Translate »